Svaki narod ima svoju kulturu, koja je uglavnom životni rukopis tog istog naroda. Ponikla u njemu, oslikava način života i svjedočanstvo je minulih vremena. Dokazi tome su brojni kulturni spomenici, među kojima, nišani, kod Bošnjaka, odnosno općenito kod muslimanima, zauzimaju važno mjesto. Nišani ili bašluci, muslimanski nadgrobni spomenici, su uglavnom kameni stupci različitih veličina i oblika, obično od snježno bijelog kamena, i svrha im je obilježavanje mezarova ili grobova. Najčešće stoje u paru, tako  da je prvi, onaj iznad glave umrloga, veći od drugog. U ovom kontekstu bitno je spomenuti da nišani po svojim osobinama predstavljaju zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima služili za uzor). Dakle, stećci, nadgrobni spomenici pripadnika Crkve bosanske tj. Bogumila, zajedno sa nišanima svjedoče o kontinuitetu i autohtonosti ovdašnjih stanovnika, ponajprije muslimana, i opovrgavaju razne teorije kako muslimani ovih prostora nisu autohtono stanovništvo već doseljenici sa Istoka. Pa, veliko im hvala za to!
Druga bitna stvar jeste sama svrha nišana, i mjesto u historiji i kulturi ovih prostora. Kako smo i kazali da su nišani nadgrobni spomenici muslimana, onda ih najprije nalazimo, i u najvećem broju, u mezaristanima ili grobljima, ali i pojedinačno na nekim mjestima.

Naša tradicija prilikom ukopa umrlih
Naime, muslimani kao pripadnici objavljene i monoteističke vjere, vjeruju da smrt ne znači kraj, već da je to samo prelazak na drugi – Vječni svijet, te samim tim u postojanje zagrobnog života. Jedan od najboljih argumenata za ovo je preporuka ili naredba poslanika Muhammeda, a.s., da kada neko prolazi pored mezarja nazove selam jer ga stanovnici tog ”naselja” čuju poput živih. Zbog ovoga je mnoštvo muslimanskih mezarja situirano u samoj sredini muslimanskih gradova i sela, te pored puteva, džamija i sl. I još im je preporučeno da obilaze ta mjesta kako bi učili dovu za umrle i uzimali pouku da je život na ovome svijetu prolazan, baš kako je na jednom nišanu i zapisano: O ti koji ovo čitaš, ja sam jučer bio ono što si ti danas, a ti ćeš sutra biti ovo što sam ja danas! Zbog spomenutoga, mezarluci su predstavljali posebna mjesta o kojima se vodila posebna pažnja. Navest ćemo neke od osnovnih stvari o kojima se mnogo vodilo računa, kada su upitanju muslimanska mezarja, što je naravno tradicija ovih prostora. Nikada insani nisu gazili, a nije se dalo ni hajvanima da gaze po mezarju, te je zbog toga mezarje bilo ograđeno. Zatim, sami mezarovi su okrenuti, jugo-zapad sjevero-istok, tj. desna strana umrloga okrenuta je prema Kibli. Obavezno je ukop bio u zemlju a ne u unaprijed izgrađenu grobnicu, dok se umrli ukopavao na tabutu, a ne u sanduku. Nakon ukopa mezar bi se obilježavao nišanima, a poznata je praksa u nekim mjestima da se iznad glave umrloga sadila i kalemila neka voćka. Nišan nikada nije smio sadržavati sliku niti je smio biti u obliku biste ili kipa, shodno Poslanikovoj, a.s., zabrani crtanja ili vajanja živih bića. Spomenuta zabrana je razvila kod muslimana sposobnost simboličkog prikazivanja, koja nije  suprotna šerijatskim pravilima. Zahvaljujući tome možemo na osnovu izgleda nišana zaključiti šta je bio umrli. Tako imamo tri osnovna tipa nišana: muški, ženski i dječiji. Svi nišani su se sastojali iz četiri dijela: gornji dio ili glava nišana, zatim vrat ili solufnjaci kod ženskog nišana, trup ili stan i dno ili postolje nišana koje je ugrađivano u zemlju. Glavna oznaka muškog nišana je glava koja je klesana u obliku turbana koji je nosio umrli za života. Tako razlikujemo nišane alima, šejhova, aga, gazija i sl., a, također, i na trupu bi često bio uklesan neki predmet s kojim je umrli imao dodira poput sablje, pera, raznog oruđa i sl. Ženski nišan je prepoznatljiv po isklesanoj pletenici koja je išla od glave preko vrata ili tzv. solufnjaka do trupa, i simbolizirala spletenu žensku kosu,  sa, također, ornamentima nakita, suđa, cvijeća i sl. na  svome trupu. Dječiji nišani su bili istog oblika, ali samo dimenzijama manji. Čak se često mogla očitati i starosna dob umrlog, kao npr. na dnu plohe nišana jedne djevojke u Rogatici, isklesan je ibrik (voda!), a iz njega izrasta struk cvijeta sa listovima i rascvjetalim čaškama, što najvjerovatnije predstavlja mladost. Autor: MIRSAD ĐERZIĆ